>>>
> Aktuelnosti > Blog > Ekonomija rasipništva: Odlike crnogorske ekonomije 1945-1989

Ekonomija rasipništva: Odlike crnogorske ekonomije 1945-1989

meCrnogorski available languages

Crnogorski komunisti su imali sve preduslove za uspješno vođenje ekonomije i uspjeh njihovog ekonomskog modela zavisio je isključivo od njihove sposobnosti. Apsolutna vlast koju su osvojili 1945. godine dala im je tu mogućnost. Imali su političku stabilnost, veliku podršku stanovništva, nije bilo opozicije, prethodni dugovi su poništeni, a planiranje i investiranje su ostvarivali po sopstvenom nahođenju. U odnosu na prethodne vlade imali su ključnu prednost. Nijedna vlast u istoriji Crne Gore nije imala pristup tolikim izvorima finansiranja, i suma novca kojom su raspolagali bila je nezamisliva za prvu polovinu XX vijeka. Politički i tržišni monopol, stabilnost, i značajni izvori finansiranja bili su faktori koji bi poželio svaki ekonomista. Ovi elementi su obezbjeđivali optimalan ambijent za sprovođenje željenog ekonomskog modela. Ograničavajuća okolnost bile su posljedice velike ratne štete koju je pretrpjela Crna Gora, ali se u sličnoj poziciji nalazila čitava Evropa, i krenulo se obnovu. Sudeći po ocjenama vlasti, period obnove je završen 1947. godine, i tada je Crna Gora bila na nivou iz 1941. godine. Otvoren je put komunističkom modelu i jedino što je bilo neizvjesno je kakve će rezultate dati.

Model je formulisan kao Prvi petogodišnji plan (1947-1951) i predstavljao je kopiju sovjetskog (staljinističkog) ekonomskog sistema. Ukinuta je privatna inicijativa, industrija nacionalizovana, a država je imala odlučujuću ulogu u ekonomskom razvoju. Plan je, po postavljenim ciljevima, bio fantastičan, ali je, za malu i nerazvijenu Crnu Goru, bio iscrpljujući, preskup i megalomanski. Nije imao uporište u realnim crnogorskim resursima. Za samo pet godina trebalo je samo industrijsku proizvodnju povećati za deset, a proizvodnju električne energije za 16 puta. Slično je planirano i za ostale privredne grane, ali do 1951. godine gotovo ništa od postavljenih ciljeva i količnika nije ostvareno. Zvaničan stav je bio da plan nije ostvaren zbog sukoba s SSSR-om, jer je predviđao znatno učešće komunističkih zemalja (kroz bilateralne trgovinske ugovore, zajedničke projekte i zajednička preduzeća) u ostvarivanju ovog plana. To je postalo opravdanje za neispunjenje planiranih mjera, ali bi i bez toga plan bio teško ostvariv, jer je to bila ekonomija fikcije ili željenog stanja, a ne realnih mogućnosti.

I pored neispunjenog plana, Crna Gora je potrošila ogroman novac za industrijalizaciju. Od 1947. do 1954. godine u Crnu Goru je uloženo 68,8 milijardi dinara, ili 20.343 dinara po glavi stanovnika (jugoslovenski prosjek ulaganja je bio 14.648 dinara), a industrijska proizvodnja je uvećana za 4 puta. Samo četiri objekta su početkom pedesetih godina angažovala najveći dio investicija: Željezara u Nikšiću, hidroenergetski sistem „Gornja Zeta“, luka Bar i željeznička pruga od Titograda do Bara. Oni su 1954. godine bili u procesu izgradnje i za njihov završetak trebalo je oko 60 milijardi dinara. Dodatnih 40 milijardi dinara trebalo je uložiti u rudarstvo u Pljevljima i Ivangradu, elektroindustriju na Cetinju, i metaloprerađivačku industriju u Nikšiću, Titogradu i Boki Kototrskoj.

Za realizaciju ovih projekata Crna Gora je do 1952. godine iz saveznog budžeta dobila 40% potrebnog novca. Ostalih 60% uglavnom je platilo crnogorsko selo, prije svega kroz visoko oporezivanje. Porezi na individualna gazdinstva bili su tri puta veći u odnosu na predratni period. Visoko oporezivanje poljoprivrednih posjeda, angažovanje jeftine radne snage sa sela (često i besplatne) uz ekstremno nizak životni standard i minimalnu javnu potrošnju, dali su glavnu snagu industrijalizaciji. Zemlja i stanovništvo su iscrpljivali sami sebe da bi došli do čelika i električne energije. U periodu 1947-1961 u industriju je uloženo 47,3% investicija, saobraćaj 25,4%, a u poljoprivredu, koja je donosila najveći dio bruto društvenog proizvoda (BDP), svega 3,5%. Učešće poljoprivrede u BDP-u 1952. godine iznosilo je 38,8%, a 1960. godine 27,4%, dok je učešće industrije u istim godinama iznosilo 7,4% i 20% BDP. Poljoprivreda je svjesno podređivana industrijalizaciji. Slika potčinjene poljoprivrede postaje sumornija ako se u obzir uzme da su i ove minimalne investicije išle uglavnom u društveni sektor poljoprivrede, dok privatni posjednici nijesu dobijali gotovo ništa. Nijesu mogli da dobiju kredit, a investicije u seosku infrastrukturu su bile minimalne. Podizanje seoske škole i doma kulture bile su najveće državne investicije. Zato je i razumljivo što je poljoprivredna proizvodnja početkom pedesetih godina bila niža u odnosu na predratni nivo. Broj obradivih površina 1954. godine bio je za 20.000 hektara manji u odnosu na 1939. godinu, a poljoprivredna proizvodnja svega 86% predratne, što je katastrofalan podatak, jer je crnogorska poljoprivreda i u predratnom periodu bila nerazvijena.

Veliku štetu poljoprivredi nanijele su Seljačke radne zadruge, koje su bile politički projekat. Njihovo formiranje je počelo tokom sukoba sa SSSR-om, samo da bi se odgovorilo na optužbe Informbiroa da se u Jugoslaviji ne razvijaju socijalistički odnosi u agraru. Zbog toga je u Jugoslaviji tokom borbe protiv staljinizma, sprovedena kolektivizacija, jedna od najpoznatijih staljinističkih ekonomskih mjera. U Crnoj Gori su do 1950. godine bile 444 ovakve zadruge sa 25.180 domaćinstava. Rezultat je bio opadanje proizvodnje. Sa usvajanjem novog ekonomskog modela (socijalističkog samoupravljanja) odustalo se od ovakvih zadruga (1954. godine postojala je samo jedna), ali je ovaj eksperiment, uz odsustvo državne brige, uticao na propadanje poljoprivrede. O pogrešnoj državnoj politici u agraru na Drugom kongresu Saveza komunista Crne Gore 1954. godine govorio je Nikola Kovačević, jedan od najstarijih i najuglednijih komunista i predsjednik Republičkog vijeća Narodne skupštine Crne Gore. On je tvrdio da se zbog pogrešnog odnosa prema agraru propuštaju velike zarade, koje bi crnogorski BDP povećale za milionske sume. Tvrdio je: „Uzmite primjer unapređenja maslinarstva i ostalog južnog voća, kako smo mi sputavali inicijativu proizvođača. Mi smo udarali takav porez da je to bilo neodrživo. Uzmite ovakav slučaj, na primjer, za jedno domaćinstvo koje ima određen broj maslina. To domaćinstvo nema dovoljno radne snage. Njemu se rodi na primjer 1.000 litara ulja. Pošto nema radnu snagu onda daje „na treću“, a to znači da ako za 1.000 litara ulja dobije 300.000 dinara, 100.000 dinara ode na radnu snagu, mi mu udarimo još porez 150.000 dinara, i njemu od 300.000 ostaje svega 50.000 dinara. On nije imao nikakvog interesa da svoje masline unapređuje i da ih uopšte ima, više je volio da ih posiječe. Zašto smo mi naplaćivali toliki porez? Išli smo nekom linijom da ne stvaramo tobož kulake, a takve opasnosti kod nas nije bilo“. Jedina ekonomska perspektiva za prosječnog crnogorskog stanovnika je bilo ostavljanje poljoprivrede, odlazak u grad i zaposlenje u industriji.

Crnoj Gori je, bez sumnje, trebala racionalna i efikasna industrija. Trebao joj je razvoj sekundarnog i tercijarnog sektora, jer su poljoprivredne površine bile prenaseljene, a produktivnost mala. Ovakva poljoprivreda je Crnu Goru držala u stanju nerazvijenosti i stalne socijalne napetosti. No, komunistički model društvene tranzicije je bio radikalan. Zemlju, koja je bila dominantno agrarna, trebalo je za kratko vrijeme pretvoriti u industrijsku silu, i to je izazvalo, ne samo velike promjene u ekonomiji, već i u karakteristikama stanovništva. Od polupismene poljoprivredne populacije trebalo je za kratko vrijeme stvoriti svjesnu radničku klasu. Takav društveni inženjering, naročito za tako kratko vrijeme, bio je utopija, što se pokazalo i na primjeru Crne Gore. Potom, demografsko rasterećenje poljoprivrede, koje je bilo potrebno, ne samo u periodu Prve petoljetke, nego još od sredine XIX vijeka, trebalo je izvesti na bezbolan način, a vlast je uradila suprotno.  Oštre odluke kao što su obustavljanje investicija u privatni sektor, eksperimentisanje sa zemljoradničkim zadrugama, uz neefikasnost i male potencijale državnog sektora, bacili su agrar u stanje agonije. Proizvodnja je opadala s dugoročnom perspektivom da individualna gazdinstva opuste. Otišlo se u krajnost, odnosno u zanemarivanje poljoprivredne proizvodnje, a sve što je, čini se, trebalo uraditi je njeno modernizovanje, racionalno iskorišćavanje i investiranje u one grane gdje je Crna Gora tradicionalno imala viškove i dobar kvalitet (stočarstvo, voćarstvo, maslinarstvo, industrijsko bilje). Novca za to je bilo, ali je on išao u drugom smjeru.

Sekundarni sektor je gutao desetine milijardi dinara i to bi bilo opravdano da je on donio obećani prosperitet stanovištvu, ali se to nije desilo, dok o obećanoj brzini razvoja nije bilo ni govora. Propadanje poljoprivrede je bilo brže od uspona industrije, i taj procjep je onemogućavao rješavanje socijalnih problema. Prirast stanovništva i radne snage je bio brži od izgradnje kapaciteta u sekundarnom i tercijarnom sektoru. Umjesto da dio radne snage veže za poljoprivredu, vlast je stvarala takav ambijent da su u konačnoj fazi industrijalizacije gotovo svi trebali da žive u gradovima i rade u nepoljoprivrednim sektorima. Rezultat takvog modela je bio da je prosječan stanovnik Crne Gore sredinom pedesetih godina živio u oskudici. Crnogorski BDP po glavi stanovnika je bio duplo manji od prosječnog jugoslovenskog. Tržište robe široke potrošnje je bilo loše snabdjeveno i skupo. Tako je, na primjer, za 1953. godinu opšti indeks cijena na malo za Jugoslaviju iznosio 97, a u Crnoj Gori 104, ili znatno više od jugoslovenskog prosjeka. Polubijeli hljeb u Crnoj Gori je bio skuplji u prosjeku za 11,6 dinara od prosjeka za Jugoslaviju, pasulj za 17 dinara, rezana građa za 1.239 dinara, vuneni štof za 405 dinara, električna energija za 7,5 dinara po KWh. U odnosu na jugoslovenski prosjek, u Crnoj Gori su bili jeftiniji goveđe meso za 43 dinara po kilogramu i ogrjevno bukovo drvo za 302 dinara po kubnom metru. Ako se ima u vidu da je Jugoslavija tada bila jedna od najzaostalijih zemalja Evrope, onda je Crna Gora bila jedan od najnerazvijenih djelova Evrope. Desetine milijardi dinara su potrošene da bi Crna Gora i dalje bila na začelju.

Industrija nije dala očekivane efekte, upravo zbog toga što su očekivanja bila nerealna, a strategija pogrešna. Za razvoj crne metalurgije sirovine su se nalazile van Crne Gore, a za razvoj obojene metalurgije nije bilo dovoljno električne energije. Infrastruktura i enegretski objekti su zahtijevali višegodišnje ulaganje i izgradnju, zbog čega se pozitivni efekti nijesu mogli brzo osjetiti. Smatralo se da će samo krupni industrijski objekti omogućiti razvoj i u tom periodu niko nije razmišljao o srednjim i malim industrijskim postrojenjima kao nosiocima razvoja. Zanemarivane su i tržišne sposobnosti glomaznih industrijskih preduzeća, koja su imala velike troškove inputa, a malu profitabilnost. Efikasnost industrije smanjivala je i ogromna birokratija. Broj državnih, partijskih i privrednih činovnika je brzo rastao još od kraja četrdesetih godina i postaće trajno opterećenje socijalističke ekonomije. Birokratija je postala veliki problem privrede s uvođenjem radničkog samoupravljanja, kada su formirani radnički savjeti. Trošili su ogromno vrijeme na jalove rasprave, a novac razbacivali na socijalna davanja. Nakon samo nekoliko godina pokazalo se da model ne funkcioniše ni približno onako kako se očekivalo, i da se investicioni novac rasipa.

I pored loših rezultata, vlast je nastavila s takvom ekonomskom politikom, što je ličilo na tvrdoglavo srljanje. Tako je od 1955. zaključno s 1958. godinom u Crnu Goru investirano 82 milijardi dinara (14 milijardi više nego za duži period od 1947. do 1952. godine). U odnosu na 1939. godinu industrijska proizvodnja je porasla za oko 8 puta, a nacionalni dohodak je bio 237% veći. To je bio period velikog privrednog rasta, jer je, samo u odnosu na 1954. godinu, nacionalni dohodak uvećan za 81%. Ovo je bio najdinamičniji period i u razvoju čitave jugoslovenske privrede, jer je BDP u Jugoslaviji i Crnoj Gori rastao po prosječnoj stopi od preko 8% godišnje. Razlog primjetnog uspona bila je i niska polazna osnova.

Rasle su i negativne tendencije. Nastavilo se zaostajanje poljoprivrede, što je produžavalo agoniju na selu, gdje je živjelo oko 60% populacije. Selo su zaobišle investicije. Od 1954. do 1958. godine u poljoprivredu je uloženo samo 2,9% od svih investicija u privredu, i to većinom u društveni sektor, i većinom u infrastrukturu (građevinske objekte). Društveni sektor je raspolagao sa svega 3,4% obradivih površina. Investicije u sektor usluga su, takođe, bile skromne, iako se pokazalo da bi veća ulaganja dala dobre rezultate. Tako se broj turista od 1954. do 1958. godine povećao sa 147.000 na 175.000, a stranih sa 4.600 na 11.300. Bruto tonaža crnogorske trgovačke flote povećana je sa 1.950 na 96.286 tona, ali su investicije u ove djelatnosti bile daleko iza investicija u sekundarnom sektoru. Primjera radi, samo je na području Nikšića u periodu od 1953. do 1959. godine investirano preko 50 milijardi dinara (uglavnom u Željezaru, HE „Gornja Zeta“ i Rudnik Boksita), ili više od polovine svih investicija u Crnoj Gori.

Rascjep između stvarnih potreba i ekonomskih investicija uslovio je nove socijalne probleme. Industrija, i pored vrtoglavog rasta, nije bila u stanju da prihvati svu radnu snagu. Iako je broj zaposlenih od 1954. do 1958. godine u društvenom sektoru porastao za 38%, a u industriji čak za 93%, tempo zaposlenosti je bio sporiji od prirodnog priraštaja stanovništva. Društveni sektor je mogao da apsorbuje svega 62,5% godišnjeg prirasta aktivnog stanovništva, što je proizvelo nezaposlenost, odlazak u druge republike, a potom i u inostranstvo. Ove tendencije će eskalirati tokom šezdesetih godina. Nije osjetno smanjeno ni zaostajanje za jugoslovenskim prosjekom razvijenosti, pa je 1958. godine crnogorski nacionalni dohodak po glavi stanovnika bio gotovo duplo manji od jugoslovenskog prosjeka. Socijalno osiguranje je imalo manje od polovine stanovništva, a tržište robe široke potrošnje je i dalje bilo loše snabdjeveno i skupo. Upotreba aparata za domaćinstvo i razvijenost vodovodnih i električnih instalacija bili su simbolični. Prosječna površina stana na jedno lice nije prelazila 7m².

Crna Gora je proizvodila na stotine hiljada tona uglja, boksita, cinka, olova, čelika, desetine milona KWh električne energije, saobraćaj i građevinarstvo su cvjetali, ali je standard stanovništva i dalje bio nizak. Održavanje niskog standarda i javne potrošnje, uticali su da bilans crnogorske ekonomije bude pozitivan, ali takva ekonomija nije nudila lični prosperitet i socijalni preporod. Kada se javna potrošnja oslobodi tokom šezdesetih godina pokazaće se neefikasnost crnogorske privrede. No, već i u ovom periodu su se uočile birokratske mane u upravljanju privredom. Kapaciteti nijesu bili maksimalno iskorišćeni, pojavili su se korupcija, krađa i zanemarivanje radnih obaveza.

O tim pojavama je na Petom plenumu CK SK Crne Gore 1958. godine govorio Blažo Jovanović. U dugačkom referatu je ukazao na negativne pojave, ne samo u ekonomiji, nego i u društvu. Njegov referat je nabolji autoportret tadašnje vlasti, i kao da je ovaj referat kasnije poslužio Živku Nikoliću za film „U ime naroda“. Blažo je istakao: „U pogledu primanja radnika u preduzeća dolazila je do izražaja samovolja direktora. On je primao koga je htio, bez konsultovanja, i manje-više toga je bilo i u sitnim i u većim preduzećima. Direktori su tamo oko sebe okupljali one ljude koji su, ustvari, aminovali ono što direktor kaže i što direktor odluči. Zato mi imamo  negativnih pojava u skoro svakom preuzeću, od najsitnijeg do najkrupnijeg. Uzmite samo pojavu neopravdane nabavke i kupovine automobila. Izgleda da direktoru, kad dođe do direktora, prvo mu je da nabavi automobil, bez obzira na stanje u preduzeću, bez obzira na ekonomske prilike, automobil mora da se nabavi. Ako je neko kritikovao direktora odmah je dobio sporedan posao, a zatim, malo po malo, izbačen je iz preduzeća. Mi ćemo, drugovi, da vidimo da su to privilegije ne samo za pojedince koji obavljaju službene poslove, nego su automobili privilegije za njihove porodice, prijatelje, rođake. Mi protiv toga do sada nijesmo, i pored diskusije, preduzimali energičnije mjere. Ne mogu to naši radni ljudi ravnodušno da gledaju, ne mogu to ravnodušno da posmatraju oni koji su u toku rata dosta izgubili, koji su sada invalidi i penzioneri i nemaju da se s čim prebace u bolnicu, a mi se vozikamo i to sa izgovorom da nemamo uslova, da mnogo radimo itd. Na kraju krajeva i šoferi su postali sluge porodica, više su posilni nego šoferi, nego slobodni građani socijalističke zajednice. Na liniji privilegija su i nesavjesna i nezakonita putovanja, neopravdano trošenje dnevnica i tome slično. Ima, drugovi, tih putovanja i suviše, i u inostranstvo, putovanja koja nijesu opravdana. Jedanaest naših izvoznih preduzeća imali su nekih 800-900 dana provedenih u inostranstvu. Jasno, za to su potrošena grdna sredstva. Ko, kako i zašto ide u inostranstvo? Da li treba da idu oni ljudi koji treba da idu? Ne idu. Često direktor nije stručan da obavlja neke poslove u inostranstvu i on mora obavezno da vodi stručnjaka, a umjesto jednog idu dvojica, dupli su troškovi itd. Ne samo to, nego izvjesni ljudi iz preduzeća uzimaju sa sobom na put u inostranstvo i predsjednike opština i druge ljude. Jasno, njemu to treba, treba da mu se predsjednik nađe na ruku, valjaće mu. S druge strane, predsjednici opština nemaju baš toliko razumijevanja o pojedinim konkretnim problemima u svemu tome, a preduzeću je neophodno da mu se napravi usluga, tako je i jednima i drugima u interesu da među njima vladaju familijarni odnosi, da vlada zatišje, da se ne kritikuju, da se ne ukazuje na te probleme. Ako se radi o zaposlenju, danas se ne može bez preporuke zaposliti skoro niko, počev od običnog nekvalifikovanog radnika pa do stručnjaka. Bez protekcije, bez veza nema zaposlenja. To je poznato i širokim narodnim masama i naši građani kažu: nemaš rašta ići tamo, ako nemaš nekoga ko će te preporučiti. Tako je u pogledu zapošljavanja, tako je i u pogledu stanova, tako je u pogledu rješavanja molbi i žalbi, tako je u mnogom drugom pogledu. Meni su se žalili drugovi sa terena da ima toliko intervencija i da se ustvari, na njih vrši jedan veliki pritisak radi svih onih stvari o kojima sam govorio, tako da ti drugovi ne liče ni na šta drugo nego na ljude koji treba da se staraju o socijalnoj zaštiti pojedinih građana. Zbog toga mi imamo, zbog tih veza i protekcija i veliki broj službenika po preduzećima i ustanovama i nestručnih, a sve to ide na teret preduzeća i ustanove, traži se još službenika, jer oni tamo treba da ostanu, a oni su došli nezakonitim putem i ne svršavaju poslove za koje su plaćeni. Institucija konkursa je sasvim izblijedila u našim uslovima. Tu se zna upanprijed ko će biti direktor a ko neće biti direktor i, često zahvaljujući baš tim intervencijama koje dolaze od neodgovornih drugova, mi imamo ljudi koje smo zaposlili a nemaju nikave ni moralne ni političke kvalifikacije da obavljaju određeni posao. Kada govorimo o svim ovim stvarima, pa i o nizu drugih slabosti, odmah ćemo da vidimo da skoro nijesmo ni jednog člana Saveza komunista pozvali da odgovara za ovakve slabosti i postupke. Mi, u suštini, idemo niz dlaku“.

Pojačane investicije uslovile su u prvoj polovni šezdesetih godina ubrzan rast industrijske proizvodnje. Od 1958. do 1964. godine porasla je za 4,5 puta, a njeno učešće u nacionalnom dohotku poraslo je na 40%. Nacionalni dohodak Crne Gore 1964. godine bio je 2,2 puta veći u odnosu na 1958. godinu. Društveni sektor je učestvovao s oko 80% u formiranju nacionalnog dohotka. Ogromna ulaganja u sekundarni sektor i zanemarivanje drugih djelatnosti i dalje su bile glavne karakteristike crnogorske ekonomije. Investirane su nove desetine milijardi dinara, a efekti su opet bili skromni. Nastavilo se s rasipanjem novca i energije, jer ta ulaganja nijesu opravdala očekivanja. Smatralo se da će investicije u industriju stvoriti pozitivan ambijent za preporod crnogorskog društva i postizanje materijalnog blagostanja, ali se to, ni nakon dvije decenije komunističke vladavine, nije ostvarilo. Crnogorska privreda je imala visoke troškove i nisku akumlativnost, a njeni proizvodi nijesu bili konkurentni. Još nije bio završen ni početni obim investicija, a već se ukazala neophodnost tehnološke modernizacije.

Mnoga društvena preduzeća su poslovala s gubitkom. Veliki problem je bio birokratizam u upravljanju ekonomijom. Privredu je opterećivao glomazni službenički aparat, u kome nije bilo dovoljno stručnjaka i preduzimača. Ta situacija nije bila karakteristika samo za pojedinačna preduzeća već i za čitav adminstrativni aparat u Crnoj Gori koji je bio glomazan, neracionalan i skup. Administracija u opštinama je imala veliki broj nekvalifikovanih službenika. Ne samo što su bili nesposobni već su, zloupotrebljavajući svoj položaj, sticali ličnu materijalnu i političku korist. Korupcija i krađa su bile uobičajene pojave, a građenje lične moći na osnovu mjesta u hijerarhiji u lokalnim partijskim komitetima, opštinama i preduzećima, bili su učestali. Poslovna etika je bila na niskom nivou zahvaljujući uravnilovci, koja nije stimulisala veću proizvodnju. Vlast se borila za to da se dohodak raspodjeljuje prema radu, ali u tome nije imala uspjeha. Takođe, vlast se borila i protiv alternativnih modela u privredi, prije svega protiv privatne inicijative, koju je nazivala sitnosopstveničkom stihijom. Vjerovalo se samo u socijalistički planerski koncept ekonomije, ali su njegove mane postale očigledne. Tako je, Đoko Pajković, jedan od komunisitčkih lidera, 1964. godine izjavio da je Crna Gora relativno mala i nerazvijena republika, čija ukupna potrošnja osjetno prevazilazi nacionalni dohodak. I pored toga saznanja, u Partiji su bili optimisti. Mislili su da će se te teškoće riješiti, i da su ovi problemi prolaznog karaktera.

Najbolji pokazatelj pogrešnog koncepta u crnogorskoj ekonomiji bila je činjenica da je u Crnoj Gori višak radne snage početkom šezdesetih godina postao akutno pitanje. Društveni sektor nije mogao da apsorbuje taj višak i oni su zaposlenje tražili u drugim jugoslovenskim republikama. Vladajući ekonomski koncept nije mogao da omogući egzistenciju svim stanovnicima Crne Gore, i mnogi su emigrirali, a i oni koji su ostajali, borili su se s teškom svakodnevicom. Životni standard nije bio na zavidnom nivou. Tržište je bilo loše snabdjeveno. Asortiman proizvoda je bio oskudan, kvalitet robe loš, a cijene iznad jugoslovenskog nivoa. Slaba efikasnost ekonomije, osjetna nezaposlenost i inflacija bili su rezultati dvodecenijskog komunističkog modela razvoja ekonomije.

Neefikasna privreda napravila je problem u funkcionisanju socijalne zaštite, razvoja školstva i kulture. Socijalno osiguranje je bilo na niskom nivou. Preventivna medicinska zaštita je bila zapostavljena. Školstvo je bilo u lošem stanju. Škole su bile loše opremljene, a plate nastavnika niske. Kultura je nazadovala, pa je tokom šezdesetih godina došlo do opadanja kulturne ponude i njenog kvaliteta. Milo Kralj o tome piše: „U oblasti kulture nastaje period stagnacije. Jedno po jedno nestaju sva pozorišta (sem titogradskog), ukida se Naučno društvo, prestaje da izlazi „Omladinski pokret“, ukida se, to jest spaja sa „Stvaranjem“ časopis za mlade „Susreti“, „Pobjeda“ još ranije prelazi sa dnevnog na izlaženje jedanput, odnosno dvaput nedjeljno, reducira se program Radio Titograda, likvidira se nekad uspješna i jedina filmska kuća u Republici „Lovćen-film“…Osjetno se sužava prostor za afirmaciju stvaralaštva: posebno kulturno sivilo vlada u sredinama van republičkog centra“. Crnu Goru napuštaju najugledniji književnici, slikari i naučnici. Zbog nedostatka novca vlast je odlučila da smanji izdatke za kulturu, a objašnjenje je bilo da prvo treba razviti materijalnu bazu, i da kultura može sačekati. Tako je loš ekonomski koncept ugrožavao ne samo razvoj kulture, već i nacionalni identitet i državne interese.

Stagnirala je i jugoslovenska ekonomija i bila joj je potrebna reforma, koju je, kroz niz zakonskih akata, vlast uvela 1965. godine. Reforma je predviđala da umjesto države, banke i preduzeća postanu glavni nosioci ekonomskih investicija i razvoja, potom, da se smanje troškovi, uvedu tržišni principi, oslobode cijene i stvore uslovi za ravnopravno takmičenje domaće i strane robe na tržištu. Reforma nije uspjela da riješi probleme jugoslovenske ekonomije. Oslobađanje cijena je izazvalo rast životnih namirnica. Plate nijesu rasle tim tempom, a broj nezaposlenih je porastao, jer je liberalizacija tržišta pokazala da su mnoga preduzeća nerentabilna i da imaju višak zaposlenih. Jugoslovenski proizvodi nijesu bili konkurentni na međunarodnom tržištu. Država je bila prinuđena da interveniše. Nije htjela da ugasi gubitnike, jer bi to izazvalo velike socijalne probleme i političku nestabilnost. Nastavila je s pokrivanjem gubitaka i investicijama u nerentabilne kapacitete. Zbog političke nespremnosti da izvede nužne poteze u ekonomiji vlada je upropastila reformu. Država se upuštila u manipulaciju pokrivanja gubitaka i investicija na račun profitabilnih sektora, a kada ni to nije bilo dovoljno, posegla je za stranim kreditima. Takođe, država je formirala Fond za nerazvijena područja, kako bi ujednačila ekonomski razvoj svih republika i pokrajina. To je bio samo novi vid rasipništva, jer je novac išao u gubitničke pogone.

Negativni tokovi su obilježili i crnogorsku ekonomiju nakon reforme iz 1965. godine, iako su povećana ulaganja u industriju tokom šezdesetih godina uslovila da se nivo nerazvijenosti Crne Gore u odnosu na jugoslovenski prosjek smanji. Tako je crnogorski nacionalni dohodak po glavi stanovnika 1970. godine iznosio 59% prosječnog jugoslovenskog naspram 31% koliko je iznosio 1947. godine. U odnosu na početno stanje, to je bio veliki napredak, ali je to Crnu Goru i dalje držalo  u stanju nerazvijenosti, i da je nastavila da se razvija tempom koji je imala od 1952. do 1970. godine, trebalo bi joj oko 30 godina da pređe granicu od 75% jugoslovenskog razvoja. Prema toj prognozi, Crna Gora je tek oko 2000. godine trebala da dostigne tri četvrtine jugoslovenske razvijenosti. Nakon reforme iz 1965. godine za Crnu Goru je bilo od značaja i to što su ustavne reforme u Jugoslaviji od 1968. do 1971. godine omogućile svakoj republici da vodi glavnu riječ u ekonomskom razvoju. Zbog toga od kraja šezdesetih godina glavnu odgovornost za ekonomsku politiku u Crnoj Gori i stvaranje ogromnih gubitaka imaju crnogorski planeri.

Ulaganje svježeg novca iz stranih kredita uslovilo je da BDP od 1969. do 1973. godine raste po stopi od 7,5 %, a nacionalni dohodak 7,7% i tada je iznosio 70,2% prosječnog jugoslovenskog. Industrijska proizvodnja je porasla za 6,5%, zaposlenost u društvenom sektoru 5,4% (uposleno je novih 21.000 radnika). Društveni skektor je u formiranju BDP učestvovao sa 85%, a nepoljoprivredno stanovništvo je činilo 63,7%. Crna Gora je sredinom sedamdesetih godina postala urbano i industrijalizovano društvo, što je bila najveća društvena promjena u njenoj istoriji. To je bio period najbržih promjena, ali, ako se te promjene ne računaju kao cilj za sebe, onda je naličje ove revolucije bilo nezadovoljavajuće.

Crna Gora je kasnila sa završetkom inicijalne faze industrijalizacije, jer se ona završila tek sredinom sedamdesetih godina, što je bilo decenijsko probijanje rokova. Potom, crnogorska privreda je patila od hronične neefikasnosti. Produktivnost je bila ispod jugoslovenskog nivoa. Zaduženost je bila visoka. Otplate za investicione kredite su odnosile 45% poslovnog fonda i amortizacije, dok je jugoslovenski nivo bio 38%, a u Sloveniji 25%. Privredu je opterećivala i društvena raspodjela, odnosno visina finansija koje je privreda izdvajala za neprivredne djelatnosti. Na svakih 100 dinara BDP-a crnogorskoj privredi je ostajalo svega 66,6 dinara, što je, kada se odbiju kreditne rate, bilo nedovoljno za njeno efikasno poslovanje i nove investicije. Problem je bio i to što struktura industrije nije bila razvojna. Više od polovine industrijske proizvodnje bilo je sirovinskog karaktera. Industrija nije imala ni pouzdanu energetsku osnovu. Kasnilo se s izgradnjom energetskih objekata, a planovi za nove investicije odnosili su se na izgradnju Cementare u Pljevljima, Fabrike celuloze i papira u Bernama, i Rudnika i flotacije cinka i olova u Mojkovcu. Te investicije su bile klasičan primjer prosipanja zaduženog novca, jer nikada nijesu ostvarile profit. Čak je i energetski sektor bio nerentabilan, što je paradoksalno, jer je proizvodnja energije najprofitabilnija djelatnost. Do tog paradoksa se došlo tako što su velika industrijska postrojenja plaćala električnu energiju ispod tržišne cijene, što je bila jedna od mjera vlasti da se štite gubitnici. Takođe, zbog očuvanja životnog standarda, vlast je spuštila cijenu i za domaćinstva, što je energetiku odvelo u red privrednih gubitnika.

Osnovni problem je i dalje bio u neefikasnosti privrede i neopravdanim investicijama. Privreda je pravila gubitke, inflacija je bila visoka i nedostajalo je novca za završetak investicija. To se, prije svega, odnosilo na izgradnju HE „Piva“, pruge Beograd-Bar i Aluminijskog kombinata u Titogradu. Crna Gora je bila u bankrotu. Akumulacija je bila niska, savezni Fond za nerazvijene republike nedovoljan, i jedini izlaz je bio zaduživanje u inostranstvu. To je bila tajna o kojoj će se javno progovoriti tek nakon deset godina. Za privredu i stanovništvo uveden je obavezan zajam za izgradnju energetskih objekata, a na intervenciju CK SKJ, sve republike su učestvovale u kreditu od 510 miliona dinara za prugu Beograd-Bar. No, jačanje inflacije je dovelo do prekoračenja investicija i do probijanja rokova realizacije. Zaključno sa 1975. godinom prekoračenja u investicijama su iznosila oko 700 miliona dinara. To je bio nerješiv problem planirane ekonomije. Planeri su predviđali uslove za investicije i njihov povraćaj uz profit, ali je praksa pokazala da privredna neproduktivnost i nezaposlenost uzrokuju inflaciju i ruše planove i rokove. Probijanje investicionih planova je crnogorsku privredu dovelo do bankrota,  jer ona nije imala toliko novca. Ne manji problem je bilo to što se javna potrošnja otrgla kontroli. Dok je pedesetih godina javna potrošnja bila niska i, bez obzira na nisku akumulativnost privrede, omogućavala investiranje iz domaćih resursa, ta kontrola je šezdesetih godina popuštila, a sedamdesetih godina je vrtoglavo otišla negativnim tokom. Vlast je morala da popušta javnoj potrošnji jer stanovništvo nije moglo da podnese višedecenijsko održavanje niskog standarda. To se kosilo i s proklamovanim ciljem radničkog raja i izobilja. Popuštanje u kontroli javne potrošnje dovelo je do toga da su u Crnoj Gori više trošilo nego što se proizvodilo.

Situaciju je pogoršavalo to što je Crna Gora imala glomazan upravljački, zdravstveni i školski sistem, koji je bio neproporcionalno razvijen u odnosu na ekonomske mogućnosti. Crna Gora je tokom sedamdesetih godina razvila zdravstvenu, obrazovnu, kulturnu i naučnu mrežu, koja nije zadovoljavala sve potrebe, ali je u odnosu na početak i sredinu XX vijeka, bila impresivna. Ipak, taj razvoj je bio zasnovan na neprofitabilnoj privredi koja je gutala strane kredite i proizvodila gubitke. Održavanje kulturno-obrazovnog i zdravstveno-socijalnog sistema zasnivalo se na tim kreditima, a ne na efikasnosti ekonomije.

Efekti poboljšanja ličnog standarda su bili skromni. Prosječni lični dohodak 1974. godine bio je veći za 16% u odnosu na 1969. godinu, uz konstantnu infalciju i rast cijena životnih namirnica. Iako se broj zaposlenih u društvenom sektoru povećao za 20.000, nezaposlenost je eskalirala. Višak zaposlenih nijesu mogle da prime ni druge republike, pa je počela ekonomska migracija u inostranstvo. Prema zavničnim podacima, sredinom sedamdesetih godina u inostranstvu je radilo oko 8.000 crnogorskih građana. Uz 10.290 nezaposlenih 1973. godine i one koji su odlazili u druge republike, ukupna nezaposlenost u Crnoj Gori je bila izražena i dominantno je pogađala mlade. Zvanična zaposlenost je bila fiktivna, jer je u industriji i birokratskom aparatu postojao višak radne snage. Ulaganje više sredstava za lični standard uslovilo je da je između 1969. i 1974. godine sagrađeno 10.735 stanova i da je stambena površina po stanovniku 1972. godine iznosila 10,2 m². Dobijanje stana i podizanje kredita za izgradnju porodične kuće bili su najveći socijalni uspjesi iz sedamdesetih godina. Smanjena je smrtnost odojčadi sa 45 na 29 na 1000 živorođenih, a prosječno trajanje života povećano je za 3 godine. U Crnoj Gori je 1974. godine bilo 36.000 televizijskih i 49.000 radijskih pretplatnika. U periodu kada je u Americi počinjala era personalnih računara tek je svako treće crnogorsko domaćinstvo imalo televizor.

Iako su svi indeksi i statistika pokazivali da je ekonomija u velikim problemima, vlast i njeni ekonomisti nijesu odustajali od datog modela. Oni su se bavili posljedicima a ne uzrocima krize koja je postajala sve veća. Što su više novca i resursa ulagali u taj sistem on je postojao neefikasniji, jer su, u suštini, ulagali u proizvodnju gubitaka. Stalno naprezanje uz ogromne kredite samo je vuklo zemlju u veće probleme. Paradoks je to što su to bila ogromna sredstva, a rezultati negativni. Da su tolika sredstva uložena u održivi ekonomski razvoj može se samo pretpostaviti kakvi bi efekti bili. Zato je vođenje ekonomije na ovaj način bilo čisto rasipanje.

Nepokriveni gubici 1971. godine iznosili su 250 miliona dinara, i predstavljali su samo 10% od svih gubitaka. Odnosno, crnogorska privreda je te godine imala gubitak od 2,5 milijardi dinara, kojeg je država sanirala u iznosu od 90%. Gubici su pokrivani iz profitabilnih preduzeća, zajmovima, iz rezervnih fondova Republike i opština, ali najvećim dijelom tako što su dospjeli anuiteti pretvoreni u sanacione kredite, a neke obaveze su odložene. Krajem 1972. godine u Crnoj Gori je bilo 75 OOUR-a čiji je žiro-račun bio blokiran duže od tri mjeseca. U njima je bilo 23.000 zaposlenih, a njihove ukupne dužničke obaveze su iznosile 500 miliona dinara. Država je intrevenisala tako što je kratkoročne kredite u iznosu od 262 milona dinara pretvorila u dugoročne, i smanjila je kamatne stope. To su bile mjere ekonomske stabilizacije, koje nijesu liječile temeljne probleme, već su samo manipulisale gubicima, raspoređujući ih na teret čitavog društva uz dalje zaduživanje. Ovakva ekonomija je bila isto što i srljanje u propast. Promjena u ekonomiji nije bila moguće bez promjene čitavog sistema, koji je podrazumijevao i političku tranziciju, što u tom trenutku nije bila opcija.

Da je taj model bio neuspješan izjavljivala je i sama Partija. CK SK Crne Gore je 1974. godine izjavio: „I pored velikih sopstvenih napora i značajne pomoći društvene zajednice, Crna Gora je zadržala sva bitna obilježja nerazvijene republike. Dosadašnji materijalni razvoj nije bio dovoljan da se smanji zaostajanje Republike za razvitkom zemlje u cjelini i privredno razvijenim republikama…U periodu 1971-1973. godine u Jugoslaviji je zabilježena prosječna stopa rasta društvenog proizvoda od 6 odsto, u nerazvijenim republikama i Pokrajini Kosovo od 6,7 odsto, a u Crnoj Gori 4,8 odsto.“

Socijalne i regionalne razlike rušile su koncept socijalističkog razvoja. Birokratija (državni, partijski i privredni rukovodioci) se izdvajala boljim životnim standardom, a jug Crne Gore, zahvaljujući profitabilnim sektorima privrede (turizam i pomorstvo) izdvajao se u odnosu na sjever, gdje je bila skoncentrisana neefikasna industrija i zapostavljena poljoprivreda. U radničkoj državi najgore su živjeli radnici a najbolje činovnici, što je bila još jedna razlika između socijalističke teorije i prakse. Kako bi održala stanje približne socijalne jednakosti crnogorska skupština je usvojila set zakona o: eksproprijaciji, ispitivanju porijekla imovine, porezu na promet nepokretnosti, građevinskom zemljištu, penzijskom i invalidskom osiguranju, čiji je cilj bio da se spriječi bogaćenje pojedinaca i ujednači ekonomski razvoj svih djelova Crne Gore. Povećani su fondovi za socijalna davanja i stambenu izgradnju, ali su efekti izostali. Sistem je bio u krizi.

Bruto društveni proizvod i nacionalni dohodak su rasli zahvaljujući povećanju investicija, obima proizvodnje i javne potrošnje, ali su se istovremeno gomilali i gubici. Od 1974. do 1978. godine stopa društvenog proizvoda je prosječno rasla 5,3% godišnje, nacionalni dohodak 5,1%, a industrijska proizvodnja 10,1%. Od 1974. do 1978. godine zaposleno je novih 19.000 lica i izgrađeno 10.270 stanova. Konačno je okončana prva faza industrijalizacije i počelo se s novim investicijama, ali su gubici privrede ostali visoki, a inflacija je rasla. To je izazvalo velika investiciona prekoračenja na krupnim industrijskim objektima, iscrpilo je privredu, dovelo je u poziciju tehnološke zastarjelosti i oslabilo njenu tržišnu sposobnost i konkurentnost. Partija je konačno shvatila da je potrebno uvesti alternative u dotadašnjem konceptu ekonomske politike. Osim ekonomske stabilizacije, koja je podrazumijevala smanjenje troškova, povećanje produktivnosti i maksimalno korišćenje postojećih kapaciteta, u Partiji su počeli da zagovaraju razvoj male privrede i uslužnih djelatnosti. Počeo je da se formira koncept male privrede na bazi prerađivačkih pogona. Trebalo je iskoristiti čelik i aluminijum kao sirovinu za finalne proizvode male privrede. To je bio prvi put da se u industriji, nasuprot ogromnih postrojenja, afirmiše mali i srednji sektor, naravno, u društvenom vlasništvu. Partiju su na to opciju uputili negativni pokazatelji, a prije svega rast stope nezaposlenosti i konstantno zaostajanje Crne Gore u odnosu na jugoslovenski nivo razvoja. No, ta alternativa nije istovremeno značila i suštinsku promjenu ekonomskog koncepta. Partija se oštro suprotstavljala privatnoj inicijativi (nazivala je malograđansko-liberalističkim tendencijama) i slobodi ekonomskog djelovanja. To je za nju bila „stihija“  koja je ugrožavala dominantnu ulogu Saveza komunista. I tada su postojali privrednici koji su smatrali da je za efikasno poslovanje neophodno da se Partija manje miješa u ekonomiju. To su naročito tražili menadžeri preduzeća koja su imala profit, a koja su, zbog zakonodavstva o raspodjeli dohotka i sile Partije, morala da trpe zbog gubitničkih preduzeća. Svaki zahtjev da se poslovanje vodi mimo socijalističkih ideala, Partija je oštro osuđivala kao tehnokratizam i narušavanje socijalne ravnopravnosti. No, investicije u malu privredu su sporo realizovane, pojavili su se slični problemi kao i kod industrijskih giganata, a finalni proizvod nije bio konkurentan. Potom, investicije u mala i srednja preduzeća, kao i u uslužne djelatnosti bile su zanemarljive u odnosu na investicije u industrijske gigante. Privatni prevoznici, ugostiteljski lokali i automehaničarske radionice bili su najveći domet ovog popuštanja.

Od 1974. do 1977. godine okončane su izgradnje pruge Beograd – Bar, druge faze Luke Bar, HE „Piva“, Rudnika „Brskovo“, „Cementare“ u Pljevljima i Fabrike za preradu aluminijuma. Ukupne investicije u ekonomiju su iznosile 15 milijardi dinara, od čega je 75,5% dato privredi (industrija i saobraćaj su dobili tri četvritine). Efekti takvih investicija su bili gotovo nepostojeći. BDP po glavi stanovnika je u Crnoj Gori 1977. godine bio svega 69% jugoslovenskog. Regionalne razlike su pooštrene. Nerazvijene opštine su 1971. godine imale BDP po glavi stanovnika 59,8% u odnosu na crnogorski prosjek, a 1976. godine on je spao na 56,7%. Dok je crnogorski prosjek razvijenosti bio tek nešto veći od dvije trećine jugoslovenskog, nerazvijene opštine nijesu imale ni dvije trećine crnogorskog prosjeka. CK SK Crne Gore je 1978. godine priznao slabosti i izjavio: „Realan rast društvenog proizvoda ostvaren je po nižoj stopi od planirane, uz dosta nisku stopu rasta produktivnosti rada“.

Akumulativna sposobnost crnogorske privrede je bila za 40% niža od jugoslovenske, a njena reproduktivna sposobnost za 34% niža. Ekonomski model nije funkcionisao i nastavljeno je stagniranje. Tokom 1975. i 1976. godine industrijski giganti su imali 1,33 milijardi dinara gubitka, a 60% ovog gubitka stvorili su: „Obod“, Fabrika za preradu celuloze i papira u Beranama, Cementara u Pljevljima, industrijski kompleks u Bijelom Polju, Fabrika aluminijuma, Željezničko-transportna organizacija Titograd i rudnik „Brskovo“ u Mojkovcu. Kolike promašaje je ostvario ovaj ekonomski model svjedoči činjenica da su preduzeća u koja su investirana ogromna sredstva od prvog dana rada bila nerentabilna. Ona su se dominantno nalazila na sjeveru Crne Gore što je uslovilo propadanje ovog regiona, a poljoprivreda, jedina alternativa sjevera, je takođe stagnirala. Turizam na sjeveru je tek bio u povoju.

Situaciju su pogoršavale odluke menadžmenta u gubitničkim preduzećima. U svom ekonomskom izvještaju CK SK Crne Gore 1978. godine o tome kaže: „Veći broj organizacija udruženog rada koje su poslovale sa gubitkom nije snosio posljedice lošeg poslovanja. U njima je vršena raspodjela dohotka i ličnih dohodaka mimo mjerila i kriterijuma utvrđenih društvenim dogovorima i samoupravnim sporazumima. U ovim sredinama organizacije i rukovodstvo Saveza komunista i Sindikata nijesu vodile dovoljno odlučnu akciju da se takva ponašanja suzbiju ili otklone. Za nepoštovanje i nedosljedno sprovođenje predviđenih mjera nijesu preduzimane mjere odgovornosti. Prikrivanje gubitka tokom godine, netačne i neažurne evidencije onemogućavale su iznalaženje rješenja za saniranje negativnih poslovnih rezultata“. U ovim preduzećima je vladalo rasulo obilježeno korupcijom i krađom. Zbog toga je razumljivo što su profitabilna preduzeća protestvovala. Ona su dio svog profita morala da odvajaju za sanaciju gubitničkih preduzeća. Ekonomija solidarnosti, koju je zagovarala Partija, ostvarivana je samo na silu, a trebala je, po proklamovanim socijalističkim vrijednostima, da se ostvaruje na dobrovoljnoj bazi udruživanja rada i raspodjele dohotka. Takva socijalistička samosvijest je postojala samo u osnivačkim dokumentima socijalističkog samoupravljanja i političkoj moći Partije da izjednačava gubitnike i profitere. No, kako su gubitnici bili brojniji, Partija je imala sve manje sredstava da se igra s ovom opasnom uravnilovkom. Ipak, to je bilo opredjeljenje Partije bez alternative. Iznad posrnule ekonomije vlast je izgradila, naočigled, sistem socijalne sigurnosti. Dok su planeri žonglirali sa gubicama, prosječan građanin je bio uvjeren u održivost sistema. To je bilo društvo mirne svakodnevice, prilično apolitično i lišeno izazova opstanka. Nove gradske četvrti, kupovina porodičnog automobila i odlasci na odmor odavali su sliku prosperitetnog društva. Šminka je vješto maskirala trulež sistema, a mediji su održavali takvu šminku.

U kratkoročnom planu razvoja do sredine osamdesetih godina nije trebalo puno mijenjati. Plan CK SK Crne Gore 1978. godine je glasio: „Predloženi pravci razvoja, u osnovi, predstavljaju nastavak dosadašnje proizvodne orijentacije sa većim naglaskom na optimalizaciji i modernizaciji postojećih i razvoj novih prerađivačkih kapaciteta, prije svega, na bazi aluminijuma i čelika, što je u skladu sa dugoročnom politikom razvoja Crne Gore“. Poljoprivreda se nalazila na začelju investicione liste. Najveća investicija je bila melioracija 2000 hektara u Ćemovskom polju, dok su kreditiranje i poreske olakšice za individualne poljoprivrednike bili nestimulativni. Te mjere su više govorile o lošem stanju poljoprivrede nego o ozbiljnim planovima za njeno unaprjeđenje. Poljoprivredna proizvodnja je u većini oblasti opadala. Broj goveda, ovaca i svinja je bio manji 1979. godine u odnosu na 1949. godinu, dok je proizvodnja pšenice, ječma, raži, duvana, jabuka i šljiva stagnirala i opadala, a samo su neke kulture (kukuruz, krompir i lucerka) imale povećanje proizvodnje. Crna Gora je postala deficitarna, ne samo u hljebnim žitaricama, što je bila njena istorijska karakteristika, već i u artiklima u kojima je nekada imala viškove i koji su donosili profit. Tako je 1980. godine Crnoj Gori nedostajalo 5.000 tona krompira, 8.700 tona mesa, 16.000 litara milijeka i 8 miliona jaja. Za njihov uvoz bile su neophodne devize.

Krajem sedamdesetih godina stanje crnogorske ekonomije je bilo alarmantno. Ogromni gubici i sve veće socijalne i regionalne razlike, svjedočile su o pogrešnosti ekonomskog modela. Broj nezaposlenih se sa preko 14.000 1974. godine, povećao na preko 18.400 1977. godine, dok se na „privremenom radu“ u inostranstvu nalazilo preko 10.600 lica. Problem nepokrivene javne potrošnje je postao akutan. Samo 1976. godine za plate je isplaćeno 636 miliona dinara preko predviđenih pravila, a 92% tih sredstava dobila su preduzeća koja su poslovala s gubicima.

Statistika crnogorske ekonomije je i u narednom periodu bila dvosmislena. Investicije u industriju i infrastrukturu su rasle, a gubici postajali sve veći. Između 1978. i 1982. godine industrijska prozvodnja je rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 7,6%. Povećani su kapaciteti Kombinata aluminijuma, Željezare, Rudnika boksita, Rudnika „Brskovo“ i „Šuplja stijena“, kao i kapaciteti u oblasti drvne industrije, industrije kože i obuće, plastičnih masa i nemetala. Porasli su turistički i kapaciteti pomorske privrede. Sagrađen je magistralni put Nikšić-Titograd i nekoliko regionalnih puteva. Izgrađeno je novih 14.000 stanova. No, sistemski problemi su bili kao i u prethodnoj deceniji. Produktivnost rada je rasla po stopi od 1% godišnje (plan je bio 5%). Investicije su bile iznad akumulacije, pa su tu razliku nadomjestili strani krediti, što je crnogorsku privredu dovelo do visoke prezaduženosti. Strani dug je 1981. godine iznosio 915 milona dolara. Bio je skoro dva puta veći u odnosu na 1977. godinu kada je iznosio 462 miliona dolara. Učešće crnogorske privrede u jugoslovenskoj privredi bilo je 2%, a u jugoslovenskom dugu 5%. Slično je bilo u međuratnom periodu kada je crnogorska poljoprivreda učestvovala sa 7,1% u jugoslovenskom poljoprivrednom dugu, a učešće crnogorske poljoprivredne proizvodnje bilo je manje od 2%. Ambijent se promijenio, ali je problem Crne Gore u XX vijeku u suštini ostao isti. Crna Gora je i kao agrarno i kao industrijsko društvo više trošila nego što je proizvodila, i njen istorijski problem se nije rješavao.

Dok je svaki Jugosloven 1982. godine dugovao 822 dolara, svaki Crnogorac je dugovao 1.566 dolara. Najveći dio duga, odnosno 48%, odnosio se na kredite za industrijsku opremu, a 44,5% na finansijske kredite, koji su korišćeni za planirane investicije. Stotine miliona dolara su potrošeni kako bi se proizvodili gubici. Dug je stvoren zahvaljujući glomaznim investicijama u industriju, jer se 51% ukupnog duga odnosilo na Kombinat aluminijuma, Željezaru i TE „Pljevlja“. Turizam je učestvovao sa svega 1% duga, a donosio je 25% deviznih prihoda Crne Gore. Na ovom poređenju se uviđa pogrešnost investicija i prosipanja stotina miliona dolara u nerentabilnu industriju, i samo se može pretpostaviti šta bi dio tih investcija dao da su uloženi u turizam.

Na ekonomsko propadanje uticali su i faktori na koje Crna Gora nije mogla da utiče. Svjetska naftna kriza 1979. godine uticala je na porast cijena, nezaposlenost i inflaciju, a dodatni problem za Crnu Goru je bio zemljotres koji je pogodio njeno najprofitabilnije područje. Crna Gora je bila vezana za jugoslovenski dinar koji je bio nekonvertibilan, a sve investicije i krediti su obračunavani u dinarima. No, to ne opravdava sistemske greške u crnogorskoj ekonomiji. Mnoge investicije su započete bez potrebnih analiza, što je priznala i Partija. CK SK Crne Gore o tome 1982. godine kaže: „Nije se dovoljno vodilo računa o tome da li će nosioci zaduživanja poslije završetka investicionih ulaganja biti u stanju da otplaćuju dugove. Pogotovo se nije imalo u vidu kako će se obezbijediti devizna sredstva za otplatu inostranih kredita, što stvara probleme devizne nelikvidnosti“. Ogromni investicioni planovi bili su neprecizni i krajem 1981. godine prekoračenje predračunskih vrijednosti na tekućim investicijama iznosilo je 17,9 milijardi dinara. Za njihovo pokriće korišćena su sredstva iz Fonda za nerazvijena područja i strani krediti. Kritično stanje u privredi dovelo je krajem 1980. i početkom 1981. godine do visokog rasta cijena, a Crna Gora je morala da izdvaja devize za uvoz nafte, hrane, ljekova, sirovina i repromaterijala. Devizno tržište nije funkcionisalo. Sa gubitkom je 1981. godine poslovalo preko 90 preduzeća, gdje je bilo zaposleno preko 16.000 radnika, a ukupni gubici 1982. godine iznosili su preko 600 miliona dinara. Životni standard je opadao, a stagniranje ekonomije izazvalo je visoku nezaposlenost. Krajem 1981. godine bilo je 25.000 nezaposlenih, ili 6.500 više u odnosu na 1977. godinu. Pozitivne tendencije ostvarene su u turizmu, gdje je broj ležaja s 57.000 1979. godine porastao na 120.000 1981. godine, ali turizam nije dobio ni približnu pažnju kao industrija. Devizni prihodi od turizma 1980. godine iznosili su 53 miliona dolara.

Ekonomska kriza s početka osamdesetih godina izazvala je smanjenje investicija i javne potrošnje. Industrijska proizvodnja u periodu 1980-1985. godine rasla je po prosječnoj stopi od 5% godišnje, a BDP svega 1,2%. BDP po glavi stanovnika je 1984. godine iznosio svega 78% jugoslovenskog, što je bio pad u odnosu na 1980. godinu kada je iznosio 80,4% (to je bilo najveće približavanje crnogorske razvijenosti jugoslovenskom prosjeku u socijalističkoj Jugoslaviji). U tehnološkom razvoju Jugoslavija je zaostajala od tri do tridesest puta u odnosu na neke od susjednih država i znatno više u odnosu na tehnološki najrazvijenije zemlje, dok je Crna Gora i u odnosu na tako loš jugoslovenski tehnološki razvoj zaostajala za oko dva puta. Standard crnogorskog radnika u društvenom sektoru vraćen je na nivo s kraja šezdesetih godina. Spoljna zaduženost je smanjena sa 915 na 850 miliona dolara krajem 1984. godine, ali samo zahvaljujući ograničavanju javne potrošnje, što je dovelo do redova ispred marketa i benzinskih stanica. Broj preduzeća koja su poslovala s gubicima stalno se povećavao, a inflacija, koja je za 10 mjeseci 1985. godine iznosila 80%, uslovila je da troškovi proizvodnje porastu 8,4 puta, cijena energije 6,4 puta, a repromaterijala 4,5 puta. Broj nezaposlenih je u odnosu na 1981. godinu porastao za gotovo 15.000 i iznosio je 39.000 od čega su 85% činili mladi (ispod 30 godina). U istom periodu lična potrošnja je prosječno godišnje opadala za 6%, što govori o padu životnog standarda.

Socijalne i regionalne razlike su se pooštrile. O socijalnom raslojavanju CK SK Crne Gore 1986. godine kaže: „Socijalno raslojavanje stanovništva i bogaćenje mimo rada i rezultata rada poprimilo je ozbiljne razmjere i veoma negativno djeluju na političko raspoloženje radnih ljudi i građana i čini da svi djelovi društva teret ekonomske krize ne osjećaju jednako. Dok se jedni nalaze na granici egzistencijalnih potreba, drugi se bogate mimo rada“. Socijalistički ekonomski koncept se urušavao i kao negativne posljedice proizvodio je upravo ono protiv čega se socijalizam borio. U navodno besklasnom i socijalno pravednom društvu, socijalne razlike su bile izražene, a značajan dio populacije živio je na ivici egzistencije. Razlika između teorije i prakse bila je ogromna. Otežavajuća okolnost je bilo i to što je bruto društveni proizvod po glavi stanovnika u nerazvijenim opštinama na sjeveru Crne Gore, u odnosu na crnogorski prosjek, sa 58% iz 1980. godine, pao na 54% 1984. godine.

Pogubnost rasipničkog investiranja u neprofitabilne privredne grane imala je političke i nacionalne posljedice, jer je sjever Crne Gore, zbog višedecenijskog zaostajanja, postao nacionalni problem. Naročito su zaostajale opštine: Šavnik, Plav i Ivangrad. Zbog toga su bila razumljiva strahovanja Partije za političke posljedice višedecenijske pogrešne ekonomske politike. Istovremeno su jačale i ideološke alternative socijalizmu, naročito nacionalizam. No, Partija se ponašala kao noj s glavom u pijesku. Njena strategija je bila da se nastavi kao i do tada. Pojačati efikasnost, smanjiti gubitke i javnu potrošnju, i odlučno se boriti za ostvarivanje plana socijalističkog razvoja, bili su zvanični stavovi CK.

Razlozi zbog kojih nije došlo do ekonomskog napretka bili su i zanemarivanje male privrede i nekorišćenje razvojnih šansi. Turizam nije dobio potrebne investicije. U Partiji su bili svjesni da je to propuštena prilika. Predsjednik CK SK Crne Gore Marko Orlandić je 1986. godine govorio: „Naše velike šanse leže u bržem razvoju turizma većim korišćenjem kapaciteta, produžavanjem sezone, stalnim obogaćivanjem vanpansionske ponude, unapređenjem turističke propagande, daljim integracijama, modernizacijom cjelokupnog poslovanja i izgradnjom novih objekata na bazi zajedničkih ulaganja sa domaćim i stranim partnerima i drugih aranžmana“. Zanimljivo je da je identičan program imala crnogorska vlada na početku XXI vijeka. Komunisti su kasno shvatili značaj razvoja ekonomije zasnovane na realnim resursima i tržišnim mogućnostima. Turizam je Crnoj Gori 1987. godine donio 100 miliona američkih dolara deviznog prihoda, a trgovačka flota 99,5 miliona dolara, ali je to bilo nedovoljno da se pokriju gubici čitave privrede i vrate krediti. Komunisti nijesu bili fleksibilni u promjeni modela, iako su uviđali potrebu za tim. Tromost sistema, odsustvo inicijative i kreativnosti, bili su jednako pogubni kao i rasipanje novca na gubitničke djelatnosti.

Samo jedan od proklamovanih ciljeva Partije svjedoči u kakvom stanju se sredinom osamdesetih godina nalazila crnogorska ekonomija, ali i vladajuća ekonomska misao. Deveti kongres SK Crne Gore (posljednji koji je održan u duhu komunističke ekonomske misli), proklamovao je 1986. godine: „Kongres obavezuje članove, organizacije i organe Saveza komunista da se odlučno zauzmu u institucijama političkog sistema da se onemoguće prisvajanje društvenih sredstava i rezultata rada i uspostavljanje svojinskog monopola bilo na državnoj, grupnoj ili privatnoj svojini: bez odlaganja sprovede zaštita društvene svojine i društvenih interesa, i osujete prisvajanja i nenamjensko korišćenje privredne i društvene rente, kao i svih drugih njenih oblika; da se u najkraćem roku ažurira evidencija cjelokupne društvene imovine, vrati uzurpirano zemljište i šume, likvidira bespravna gradnja, oduzme zakonom utvrđen višak stambenog prostora, zemljišnih površina i sredstava rada i efikasno onemoguće druge špekulacije društvenom imovinom; da se bez odlaganja pokrene ispitivanje porijekla imovine gdje god za to ima osnova i oduzme i vrati društvu sva imovina koju su pojedinci prisvajali i obogatili se na njen račun; da se zakonom utvrdi obaveza građana da nadležnim organima prijavljuju stečenu imovinu iznad određene vrijednosti, sa dokazima o načinu njenog sticanja“.

Proklamovani ciljevi su ukazali na rasulo sistema i trijumf pojava protiv kojih se socijalizam borio od 1945. godine. Objava rata tim pojavama je bila samo deklarativna, jer Partija više nije imala snage da se bori protiv njih. Presušili su svi izvori finansiranja. Strani krediti su obustavljeni, a prihodi od profitabilnih sektora i iz saveznog Fonda za nerazvijena područja bili su nedovoljni da se pokriju gubici crnogorske privrede. Nezaposleni nijesu imali alterantivu zaposlenja van Crne Gore, i socijalne tenzije su narasle do kritične tačke. Slično je bilo i u Jugoslaviji. Jedina preostala mjera vlade je bilo štampanje novca bez pokrića, što je do 1989. godine izazvalo ogromnu inflaciju.

Alternativa se pojavila u redovima crnogorskih komunista. U decembru 1988. godine u Titogradu je, u organizaciji Marksističkog centra CK SK Crne Gore i Ekonomskog fakulteta, održana rasprava „Mjesto i uloga privrednog subjekta (preduzeća) u novim uslovima privređivanja.“ Dotadašnji marksisti Veselin Vukotić i Boško Gluščević su tražili uvođenje tržišne ekonomije. To je bilo rađanje nove ekonomske misli u Crnoj Gori, koja će ukinuti socijalistički koncept ekonomije. Veselin Vukotić je govorio: „Potpun razvoj tržišta zahtijeva da tržište mora funkcionisati u svim svojim elementima i to ne samo kao tržište roba i usluga, nego i kao tržište novca kapitala, rada i znanja…Savremena tržišna privreda nije ona koja ima tržišne cijene, kako se to u nas misli, nego ona koja posluje u svjetskim relacijama…Tržište forsira sposobne, na njemu imaju privilegiju oni koji su najefikasniji. Ono stalno potencira razlike. U takvim uslovima nema onih bez kojih se ne može, niti se subjekti dijele na potrebne i nepotrebne, već na efikasne i neefikasne“. Boško Gluščević je podržavao ovaj plan. Govorio je: „Mi nastojimo iz koncepta koji je izložio Vukotić da afirmišemo jednu novu ekonomsku filozofiju koja bi u sebi imala primjenu ekonomske logike u ponašanju, koja ne znači minimiziranje ulaganja u demokratizaciju, ne znači samo privredničko ponašanje nego isto tako, afirmaciju efikasnosti, odnosno u prvom redu štednju sredstava koja se usmjeravaju prema investicijama – sa nastojanjem da se vrši izbor najpovoljnije solucije“. Nova ekonomska misao je smatrala da je birokratija jedan od glavnih problema crnogorske ekonomije, i, s ekonomskog stanovišta, tražila je antibirokratsku revoluciju kako bi se stvorili uslovi za primjenu nove ekonomske filozofije. Iz tih potreba, Gluščević je poručivao: „U ovoj situaciji kakva jeste prevashodan je zadatak da se dokrajči snaga i moć birokratskog aparata“.

U januaru 1989. godine, kada je inflacija iznosila oko 2000% na godišnjem nivou, radnici su izašli na ulicu i sistem se srušio. Komunizam je ostao bez finansijskih mogućnosti i urušeno je povjerenje u ekonomiju tog sistema. To je bila revolucija radničke klase protiv otuđene državne i partijske birokratije. Nakon Antibirokratske revolucije, partijskog i družavnog puča u Crnoj Gori, novo rukovodstvo Partije je 1989. godine održalo Deseti vanredni kongres SK Crne Gore, koji je usvojio novu ekonomsku strategiju. Prateći reforme Anta Markovića i u Crnoj Gori su zaživjeli preduzetništvo, privatna preduzeća, mali i srednji biznis, a strategija ekonomskog razvoja je išla ka restauraciji kapitalizma, iskorišćavanju realnih resursa i održivom razvoju. To je bio tek početak ekonomske tranzcije, koju će državna politika tokom devedesetih godina odvesti drugim tokom. No, to je i druga tema, kao i politička zloupotreba Antibirokratske revolucije.

Rasipnička komunistička ekonomija je proizvela mnogo štete. Ona je u Crnoj Gori promovisala pasivno ekonomsko mišljenje. Zbog konstantnog zaostajanja Crne Gore u odnosu na jugoslovenski prosjek razvijenosti (Slovenija je uvijek imala bar dva puta veću razvijenost od jugoslovenskog prosjeka) i stalne pomoći iz Fonda za nerazvijena područja, smatralo se da Crna Gora ne bi mogla da opstane bez nečije brige. I vlast i narod su smatrali da Crna Gora ne bi mogla sama. To mišljenje je bilo dominantno, a podupiralo ga je konstantno iseljavanje iz Crne Gore. Komunistička ekonomija, i pored velikog demografskog rasterećenja, nije uspjela da obezbijedi životnu šansu za sve građane Crne Gore. U Drugom svjetskom ratu je poginulo oko 27.000 stanovnika Crna Gore. Do 1948. godine u Vojvodinu je kolonizovano preko 37.000 njenih stanovnika. Početkom osamdesetih godina u inostranstvu je na „privremenom radu“ bilo najmanje 10.000 crnogorskih građana. Ne postoje podaci za višedecenijske migracije u druge jugoslovenske republike, naročito u Srbiju. No, sigurno je da se i ovdje radi o hiljadama. Sredinom osamdesetih godina u Crnoj Gori je bilo blizu 40.000 nezaposlenih. U periodu AB revolucije bilo ih je oko 46.000. Ovi demografski podaci govore da od 1945. do 1989. godine blizu 100.000 crnogorskih građana nije moglo da obezbijedi egzistenciju u komunističkom ekonomskom modelu. To podsjeća na situaciju s kraja XIX i početka XX vijeka, kada se, zbog nedostatka ekonomske perspektive, iz Crne Gore iselilo na desetine hiljada stanovnika, prvo u Srbiju, a potom u Ameriku. Kao i na primjeru negativnog odnosa proizvodnje, potrošnje i zaduženosti, i ovdje se istorijski problem Crne Gore protezao s kraja XIX do kraja XX vijeka. Promjena se odnosila na ambijentalne uslove, dok je suština problema ostala ista.

Dugoročno posmatrano, komunistički model je imao negativan uticaj na opredijeljenost stanovništva prema projektu crnogorske nezavisnosti tokom devedesetih godina, sve do referenduma 2006. godine. On je dugo gušio kreativnost i preduzetništvo, i kod ljudi je gajio svijest o tome da u Crnoj Gori nema poslovnih mogućnosti i da uvijek neko treba da brine o njima. Ako to ne može Crna Gora, onda mogu veći. Naročito je nanešena šteta crnogorskom nacionalnom interesu na sjeveru Crne Gore. Pogrešan razvoj je uslovio da ova regija decenijama tavori u siromaštvu, a najizglednija ekonomska opcija njenog stanovništva bila je odlazak u Srbiju. Ovu štetu nije bilo moguće prevazići u kratkom periodu.

Šteta je nanešena ekologiji i racionalnom korišćenju prirodnih resursa. Veliki industrijski ginganti su izazvali značajno zagađenja vazduha, vode i zemlje. Sve ekološke mrlje s kojima se bori današnja Crna Gora potiču iz tog perioda. Forsiranje industrije i urbanizacije izazvali su prevelik pritisak na gradove, čije su zone i broj stanovnika bili neproporcionalno razvijeni u odnosu na demografsku veličinu Crne Gore. Na periferijama gradova nicala su siromašna radnička naselja, često bez osnovne infrastrukture. Nezaposlenost će ove oblasti baciti u socijalnu agoniju sredinom osamdesetih godina i one će postati izvorište populacionih političkih pokreta početkom devedesetih godina. S druge strane, raseljeni su ogromni djelovi crnogorske teritorije. Riječ je o ruralnim oblastima, koje, zbog nedostatka investicija u poljoprivredu i turizam, nijesu imale perspektivu u socijalističkom sistemu. Komunizam je ostavio socijalne i demografske probleme, koje, takođe, nije bilo moguće riješiti u kratkom periodu.

Rezultat komunističke ekonomske škole su utrošene milijarde dolara u ogromne industrijske komplekse koji su proizvodili gubitke. Činjenica je da je ta industrija uslovila da nacionalni dohodak po stanovniku sa 50 američkih dolara nakon rata, poraste na 1820 dolara 1980. godine. Crna Gora je 1980. godine u industrijskoj proizvodnji Jugoslavije učestvovala s 35% proizvodnje aluminijuma, 50% elektročelika, 4,5% elektroenergije, 15,2% bijele tehnike, ali su ti kapaciteti uglavnom proizvodili gubitke. Razvijeni su infrastruktura, stambeni fond, školstvo, zdravstvo, socijalna zaštita, nauka, kultura, ali na bazi gubitničkih zaduženja. Komunistička vlast je imala novac za održivi razvoj Crne Gore. S tim novcem je mogla da riješi istorijski problem Crne Gore, odnosno da svim građanima stvori životne šanse, ali su pogrešne odluke, vođene ideologijom a ne praksom, uticale da se taj novac, uglavnom, prospe s velikim i višestranim posljedicama. Poljoprivreda, naročito u privatnom sektoru, je gotovo uništena, a profitabilni sektori: turizam, pomorstvo i usluge, zbog ideoloških predrasuda o primatu industrije, nedovoljno razvijeni. Nova ekonomska misao je uočila razliku između dirigovane ekonomije i stvarnih razvojnih šansi, i najvažnije je bilo da se stvori politički sistem koji bi uvažio tu činjenicu. Što se tiče ekonomije, to je bila i suština promjene vlasti iz 1989. godine.

Autor: Dr Dragutin Papović

Poslanik u Skupštini Crne Gore

meCrnogorski available languages

Top